Problem nastaje kada starije osobe više ne mogu uopše samostalno funkcionirati u okviru svoga doma. Kada počnu zanemarivati higijenske navike, nisu više u stanju voditi kućne financije, pripremati si obroke, kada odbijaju hranu, povlaše se u sebe, zaboravljaju termine za posjet doktoru ili pak tvrdoglavo tvrde da im pomoć nije potrebna.
Jako je bitno na temelju puno razgovora u okviru obitelji i sagledavanja stvarne situacije s starijima i nemoćnima nači pravi omjer pomoći a da pri tome ne ugrožavamo kvalitetu života uzimajući im dostojanstvo i minimum samostalnosti u okviru njihovih sposobnosti. Često se ljudi prema svojim roditeljima počnu ponašati kao prema svojoj maloj djeci, obavljajući umjesto njih i stvari koje bi realno još mogli sami obaviti. Ne kaže se slučajno da umjesto djece i starijih ne treba raditi ništa što oni mogu sami napraviti. Jer im time oduzimamo slobodu i dostojanstvo i ubrzavamo propadanje njihovih sposobnosti.
Uvijek treba imati u vidu kvalitet života starije osobe. Biti im tiha podrška kako bi oni što duže bili koliko toliko aktivni i društveno i fizički, čak ako je moguće i osjećali se korisno.
Treba ih poticati na društvene aktivnosti kao odlazak na obiteljska okupljanja, u kazalište, u šetnje na boravak u prirodi. To sve su stvari koje doprinose njihovoj kvaliteti života i sveopćoj aktivnosti koja njima osigurava što normalnije funkcioniranje u skladu s njihovim fizičkim mogućnostima.
Često starije osobe kada postanu svjesne svojih sve većih psihičkih i fizičkih ogranićenja počnu izbjegavati društvo, povlačiti se u sebe i imati osjećaj da svima samo smetaju, jer su usporeni, jer im ponekad treba dosta vremena da nađu prave riječi u razgovoru. U takvim situacijama je potrebno puno pažnje i razgovora pa ako treba i uvjeravanja. Bitno je i ustanoviti kakava vrsta skrbi bi najbolje odgovarala involviranoj osobi. Isto tako obitelj treba biti svjesna vremenskih i fizičkih ograničenja koje realno ima sin/kćer koja se brine o ostarjelim roditeljima uz sva svoja zaduženja koja ima u okviru svoje primarne obitelji, te kao radno aktivna osoba.
Postavlja se pitanje odgovara li osobi koja više nije u mogućnosti sama skrbiti o sebi neki oblik pomoći unutar obitelji, stručna pomoć u vidu njege u vlastitoj kući ili pak institucionalna pomoć u vidu smještaja u staračkom domu. Često obitelji unatoč pokušajima zbog načina života i obveza nisu u mogućnosti same skrbiti 24 sata za stariju i teško bolesnu osobu.
Istraživanja pokazuju da bi stariji ljudi htjeli što duže živjeti u vlastitom domu. Kako obitelji zbog ubrzanog načina života ne mogu same skrbiti za stariju osobu 24 sata na dan često se odlučuju za njegu u kući na adresi štićenika. Starije osobe na taj način dobiju adekvatnu, personaliziranu pomoć u vlastitoj kući bez potrebe za promjenom mjesta stanovanja i bez potrebe za promjenom životnih navika.
To je starijim ljudima često puno lakše i prihvatljivije nego promijeniti životni prostora, prilagođavati se suživotu s novim ljudima i mijenjati životne navike u poznim godinama.
