Presudna tišina

Mađarski kolovoz je 2010. godine bio jako sparan, temperature su se penjale i do 38 stupnjeva celzijusa. No to me nije zanimalo jer sam nakon dva naporna mjeseca konačno dobila radni nalog u suradnji s Hausengelom. Bila sam oduševljena činjenicom da ću konačno raditi u inozemstvu. Bila sam u potpunosti neiskusna u takvoj vrsti putovanja, htjela sam putovati kombijem. Kako smo putovali noću, nisam ni razmišljala da bih nakon mađarske vrućine trebala ponjeti toplih stvari. Temperatura od 22 stupnja u Njemačkoj je bila iznenađujuća za meine. Moja štićenica je bila jako ljubazna i susretljiva prema meni, bez obzira na moju drhtavicu. Poušala sam promatrati sve, biti pozorna, htjela sam sve ispravno razumjeti, odnosno htjela sam svoj posao obaviti korektno. Nakon nekoliko dana sam imala dobar osjećaj da mogu ispravo odraditi svoj posao. Moja štićenica je bila jako inteligentna žena, puno mi je pomogla, uvijek je bila neizmjerno strpljiva samnom. Naravno, nisam bila bez mana, no u dobrom smislu. Mislila sam da je najbolje za nju da budem što je moguće tiša i neprimjetnija, kako je ne bi ometala. Not o za nju nije bilo „neprimjetno“. Tjedan kasnije mi je rekla da sam pretiha. Onda me je zamolila da se ponašam sasvim normalno. Željela je osjetiti i čuti drugi glas, kako bi znala da nije sama u kući. Od tog razgovora sam bila hrabrija te sam svoj posao odraživala punom parom. To je bio moj prvi posao, ali ne i zadnja lijepa priča!